Rukovet čakavskih pjesama koje nam je na internetu podario Radovan Tadej slijed je, u svim odrednicama, njegove dosadašnje lirike (Ljudi krstijani, Centar društvenih djelatnosti mladih, Rijeka 1991; Ki smo ča smo, Centar društvenih djelatnosti mladih, Rijeka 1992; Drama poetica ciacavschiana, ICR, Rijeka 1997; Rič po rič, ICR, Rijeka, 2001.). Tu svakako valja nadodati i zbirku narodne poezije Domaće, najveć ljubavne, narodne pjesme sakupljene na Zlobinu, Ustanova Ivan Matetić, Ronjgi 1993. Ova zbirka nije autorska R. Tadeja, već se radi o narodnim pjesmama koje je isti pjesnik skupio, obradio i pripremio za tisak. Zašto je i ova zbirka ključ za razumijevanje Tadejeve poezije? Prvo, neobično je da se u današnje vrijeme prikupljaju i objavljuju narodne pjesme, taj je pionirski zadatak svake nacionalne književnost već davno dovršen. Međutim, uvijek postoje područja u koje popisivači nisu došli i obavili svoj posao, a pogotovo to vrijedi za rubna područja u kojima se govori dijalektom. Tako je Tadej u svom rodnom Zlobinu pronašao pravi neistraženi rudnik do sada neobjavljenih pjesama, pitalica, rugalica, poslovica, brojalica, uzrečica i poštapalica. Upravo to narodno pjesničko blago je utkano i u autorsku Tadejevu poeziju, dapače, može se reći da je izraslo iz narodne, usmene, zlobinske književnosti, pa je sada već teško odvojiti gdje prestaje autorstvo zlobinskog puka, a počima poezija Radovana Tadeja. Na taj način je Tadej, kroz svoje pjesništvo, koje je nadahnuto narodnim stvaralaštvom i u koje je inkorporirana narodna zlobinska pjesma, otrgnuo zaboravu specifično narodno stvaralaštvo svog Zlobina. To stvaralaštvo nije isključivo dijalektalno, već se - kao i u svakoj pučkoj poeziji - miješaju utjecaji, motivi, teme, dijalekti i narječja. Poprimaju se pjesma iz drugih govornih područja (prvenstveno štokavskih) donekle se prilagođavaju lokalnom izričaju i tako im se dodaje lokalni kolorit, što ih čini još zanimljivijim i karakterističnijim. Vrijednost i glazbene potencijale takve poezije uočili su skladatelj Robert Pilepić i pjevač Alen Polić, te su uglazbili nekoliko pjesama upravo takve konotacije, dajući im i prepoznatljiv izvorni, primorski glazbeni izričaj (Žažara, Bušnul san divojku, Sinoć spazih, Kad su bili na Krešišću bali, Junak mlad, Botra botra; CD Alen Polić Žažara, Dancing bear, Zagreb 2006.)

No, Tadej je skupljač i ostalog narodnog blaga, zaboravljenih riječi i zapretenih izričaja iz svog zavičaja, pogotovo toponima i antroponima. Da i  zvučnost, sočnost i slikovitost specifičnih nadimaka može biti temeljac za dobru poeziju dokazuju mnoge Tadejeve pjesme (Naš grunat iz zbirke Drama poetica ciacavschiana ili Puti moje matere, iz zbirke Rič po rič; primjeri su "toponimske" poezije, Čigovi, Brojalica, Ni jih više, Zvunjelica od celebunčići ali štorija od kunelići, Zabetina zvunjelica, Lj - lje i  Ljudi krstijani iz zbirke Rič po rič, a Ki će ku, Milani/Ljuboti/Dragoti i Zora iz ovog internetskog rukoveta, primjeri su "antroponimske" poezije). Svoju potragu za toponimskim poetskim izričajima Tadej nastavlja i u ovom rukovetu. No, ne samo da nastavlja već i proširuje i to na način da nam predočuje slikovite toponimske transformacije dalekih američkih gradova (u pjesmi Merikanska).

Narodni umjetnički genij isprepleten je kroz cjelokupno Pjesnikovo stvaralaštvo. Tako i u ovom rukovetu nalazimo gotovo u svakoj pjesmi umetnutu poneku pučku pitalicu, zagonetku ili jednostavni stihotvor (Čakavski haiku - "Kurac, palac, šotokalac"; Ki će ku - "Botra botra škarice, na metlenske palice"; Tri ke govore o debelomu črivu - "Kuliko j' ur? Kuliko ti j na riti škulj!", "Ako ti je krivo odriži si črivo", "Veseli se moje ritno črivo, jur ti danas nije bilo krivo!"; Tele bele, mačke ždere - "Prvi razred tele bele, drugi razred mačke ždere, treći razred postolar, a četrti gospodar!"; Noć - "Škuro kod i v riti", "Saka noć ima svoju moć"; Gun i turica - To pride i blagu i čoviku!"

Konačno, poezija je prvenstveno igra. A potkrijepa toj prastaroj definiciji pjesništva su igre riječi i zvuka u gotovo svakoj Tadejevoj pjesmi. Najzorniji primjer iz ovog rukoveta, objavljenog u ovom internetskom izdanju su igre riječima i njihovim zvučnim odjekom šmrkalj/drkalj (Pitalica); Mičičin/Koprličičin (Milani, Ljuboti, Dragoti), Zo/s/z i Ljubavna.  Čak i vrlo česta dijaloška forma, koju Pjesnik koristi, omogućuje mu poigravanje praiskonskim čakavskim zvukovljima. Posebno treba naglasiti "rugalačke" pjesme u Tadejevu opusu (u ovom rukovetu to su pjesma Tele bele, mačke ždere, Štrambo, te Gun i turica, a u zbirci Rič po rič nalazi se cijeli ciklus takvih pjesama). I te pjesme su odraz autohtonog života primorskog čovjeka tako sklonog poruzi i svađi, no više u folklornom nego u bitnom značenju. I u tim pjesmama nalaze se čitavi fragmenti izvornih podrugljivih izraza, tako da možemo reći da se radi o "mozaičnim" pjesmama sastavljenim od izvornih "kamenčića" u kojima se zrcali podrugljivost primorskog čovjeka.

A pjesme, pak, Svit se konča i Merikanska nastavak su ciklusa ljubavne/erotske poezije zastupljene u prethodnim njegovim zbirkama, tako da ovaj poetski rukovet slijedi u svim tematskim odrednicama prethodne istovrsne Tadejeve pjesničke uradke.

Naravno, osnovna jezična potka Tadejeve poezije je dijalektalni izričaj njegovog rodnog Zlobina, kako suvremeni, tako i ostatci njegove prošlosti, koje Tadej prikuplja poput pravog jezikoslovnog arheologa. I teme njegovih pjesmotvora su zlobinske, pa tako Zlobin postaje ishodište Tadejeve pjesničke avanture. No, te pjesme nikako nisu "kampanilističke", niti u sadržajnom smislu, niti u pristupu temi i načinu njezine obrade, niti u smislu pjesničke dorade i poetskih "alata" kojima se Pjesnik služi. Na taj način, lokalno postaje univerzalno, a posebno, samo zlobinsko funkcionira kao opće, svemirsko. Time Tadej dokazuje da i male sredine (kao što je Zlobin), mali jezici (kao što je hrvatski) i mali dijalekti (kao što je čakavski) mogu iznjedriti poetsku baštinu globalnih vrijednosti. Ta trostrukost "malog" i "neznatnog" (mala lokalna zajednica, malog i raspršenog dijalekta u malom jeziku) u svom savršeno harmoničnom poetskom svijetu pokazuje da i "mali"  mogu biti "veliki" i to u svim elementima poetskog stvaralaštva.

Novost ovog pjesničkog Tadejeva iskoraka svakako predstavlja pjesma Jedna jedina. To je jedina njegova pjesma koja nije čakavska, dijalektalna, pa je vjerojatno i zato tako naslovljena. Čudi to pomalo za Pjesnika koji voli reći da pjesničko nadahnuće može pronaći samo u čakavskim govorima i varijetetima. Tko zna, možda njome propituje svoje pjesničko umijeće, mogućnosti svojeg poetskog izričaja i na jezičnom standardu. Tako ta pjesma postaje, u opreci sa čakavskim pjesmama Radovana Tadeja, svojevrsni kontrapunkt u njegovu stvaralaštvu ili možda zametak novog vala poetskog stvaralaštva koju u budućem vremenu možemo očekivati iz njegove literarne radionice!? Doduše, u posljednjoj pjesmi naslovljenoj Pištamenat Pjesnik naglašava da je ovo njegov pjesnički oproštaj ("finjenica finjenice"), no, zavodljivosti poeziju pjesnik (ako je odista pjesnik) ne može odoljeti, pa možda i ovaj rukovet nije i "finjenica finjenice" Tadejeve poezije već nagovještaj novih pjesničkih akrobacija ovog svojevrsnog, samosvojnog i samovrsnog pjesnika, koji nema svojih prethodnika-uzora, ali niti nastavljača-epigona u čakavskom pjesništvu, pa na taj način predstavlja samoniklu pjesničku pojavu na hrvatskom pjesničkom nebu.